Čarobni ćilim – dašak minulih vremena

Blog 14. jan 2021.

Ručno tkani ćilimi, uvek imaju u svoje niti utkanu  priču, koja se generacijama prenosila s kolena na koleno. Ovaj specifičan zanat, oslikavao je tkačko umeće svojih majstora i masjtorica, koji su koristili virtuozne kombinacije boja i  raznovrsnih tehnika. Naziva poteklog od jednostavne turske reči kilim, u domovima je igrao ulogu podne prostirke i toplog pokrivača u hladnim zimskim mesecima, bio je veran pratilac nameštaja i enterijerskog uređenja. Dok su ranije na ceni bili ćilimi velikih dimenzija namenjeni zastiranju podova, danas najčešće srećemo one manje koji oblažu zidove i delove nameštaja, prebačeni preko kreveta, klupa i otomana, u vidu jastučnica, drapera i dekorativnih navlaka. Naglim razvojem tehnologije krajem 20. veka mašinski rađeni tepisi postaju dostupni u svim mogućim dezenima, kvalitetu i veličinama, uz nebrojene mogućnosti kombinacija materijala, uzoraka i boja.

Specifičnost tkanja

Tkanje ćilima je težak posao, koji zahteva veliku preciznost, izuzetnu veštinu i kreativnost. Ručno rađeni ćilimi izvode se na razboju pomoću dve glavne tehnike tkanja: klečanjem, tj. glatkim provlačenjem vunenih niti odozgo i odozdo i uzlanjem, što podrazumeva umetanje petljice koja ostavlja čupav izgled na površini tkanine. Najčešće se prave od kvalitetne vune, a nešto ređe od materijala kao što su  konoplja, svila i lan. Nekada su bojadžije koristilе prirodne sirovine za postizanje fantastičnih efekata (od korenja, listova i plodova biljaka), čime su dobijane: aleva (crvena), đuvez (bordo), višnjerenđija (boja višnje), čivitna (modra), otvorenoplava (nebo) i zatvorenoplava.

Vrste i podvrste

Postoji veliki broj vrsta i podvrsta ćilima, koji se razlikuju prema svom geografskom poreklu. Najčešće su bili namenjeni svakodnevnoj  upotrebi u seoskim domaćinstvima, na dvorovima i u građanskim sredinama, ali i za raznovrsne običajne i ritualne svečanosti, poput svadbenih, u kojima su darivani kao miraz. Pretpostavlja se da tkanje ćilima datira iz 11. veka, od plemena koja su naseljavala prostore današnjeg Irana, Avganistana i Turske. Pored ukrajinskog, poljskog i bugarskog, najpoznatiji je svakako persijski ćilim. Najstariji primerci nastali su u 17. veku, u radionicama Persije, Sirije i Turkmenistana. Izuzetno cenjen na zapadu, na aukcijama neretko dostiže vrtoglave cene, a davne 1938. u Beogradu je bila otvorena i prva radionica u kojoj su se izrađivali persijski ćilimi.

Naši ćilimi

U 19. i prvoj polovini 20. veka, ćilim je bio statusni simbol; njime su ukrašavani dvorovi dinastija Obrenović i Karađorđević;  u građanskim kućama zauzimao je ravnopravno mesto sa čuvenim orijentalnim tepisima. Pirot  je bio i ostao najznačajniji domaći ćilimarski centar, iz koga su proistekla mnoga znanja, veštine i stil izrade, koji su bitno uticali na druge ćilimarske radionice na Kosovu, u Vojvodini i Sjeničko-pešterskoj oblasti. Nekada su pirotske ćilime tkale siromašne žene, prenoseći svoje umeće na naredne generacije.  Specifičnost ovih ćilima bila je u tome da su uvek tkani sa dva lica. Prvo ćilimarsko društvo u Srbiji osnovano je 1886. godine, a potom su pirotski ćilimi premijerno predstavljeni evropskoj i svetskoj javnosti na Svetskoj izložbi u Beču. Ovaj srpski proizvod postao je priznati brend, upisan u UNESCO-v Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog nasleđa. Živopisnim ornamentima koji ga krase  pripisuje se blagotvorna i čudotvorna moć pozitivne energije. Šara u obliku venčića svome vlasniku donosi nagradu i priznanja,   kornjača garantuje dug i srećan život, a najtraženija gugutka, vezuje se za radost, sreću i štiti od bolesti. Legenda kaže da je njena moć toliko jaka da nevidljivim silama lomi neprijatelju noge kako bi ga sprečila da naudi njenom vlasniku. Čuvena Kondićeva šara čuva materijalno i nematerijalno bogatstvo jednog doma, a neudatim devojkama pronalazi životnog saputnik. Kuveri su namenjeni poslovnim ljudima i onima koji uvek ostvaruju svoje zamisli.

Uz pirotski, najpoznatiji autohtoni srpski ćilim je vojvođanski, iz sela Stapara, nastao u domaćoj radinosti 18. veka. Zbog svojih specifičnih dimenzija, tkan je na specifičnom horizontalnom razboju iz dva dela koja su se kasnije spajala. Tehnika izrade i motivi su se sa decenijama menjali, ali je ovaj ćilim sve do danas ostao jedinstven po svojoj lepoti i prepoznatljivosti cvetnih motiva: ružama, buketima i vencima. Tkan u beloj, bež, ili zelenoj, bio je obavezan deo devojačke spreme za udaju. Prekrivao je krevete, označavajući status i bogatstvo kuće. Staparski ćilim do danas je obišao veliki deo sveta, kao deo državnih protokola i diplomatskih poklona.

Simbolika – više od reči

Raskošnost, raznolikost i lepotu ćilima karakterišu šare koje se ponavljaju; u sredini se najčešće postavlja centralno polje sa medaljonom ili nizom motiva. Simbolička značenja i sadržaji čine jedinstvenu i neponovljivu celinu. U katalogu pirotskog ćilima upisano je čak 122 šare i 96 ornamenata. Različite scene, stilizacija biljnog i životinjskog sveta, oličeni su u sledećim motivima: ruke na bokovima i ovnujski rogovi vezani su za čin rađanja, tekuća voda simbolizuje život, drvo života  besmrtnost, zmija i zmaj motive zaštite duše i dr. U njihovoj likovnosti neretko se ogledaju uticaji zapadnoevropskih stilova, a proizvodili su se na tehnički usavršenom širokom, horizontalnom razboju.

Primena ćilima danas

Dekorativnost ćilima svakom prostoru daje upečatljiv karakter kroz često veseo susret živih boja i smelih geometrijskih oblika. Motivi sa tkanja uz umanjene šare danas se koriste na bezbroj načina: kao koloristički element na stolicama, jastučnicama, torbama, novčanicima i mnogim drugim aksesoarima. Uklapaju se u najrazličitije stilove, od boemskog šika do modernog enterijera, u kome umekšavaju i obogaćuju belinu ili minimalizam prostora. Ponekad su dovoljni samo detalji kao što su jastučići, presvučeni tkaninama rađenim u maniru ćilima da čitavom prostoru udahnu dašak nekih dalekih, minulih vremena.